PREMA SVIMA JEDNAKO – JE LI 5 DO 12?
Uloga i položaj žena u društvu
Iako je još početkom 20 stoljeća Clara Zetkin dobila bitku za glas i prava žena, a skoro pola stoljeća kasnije Ujedinjeni narodi su ustanovili 8. ožujak kao dan kada se obilježava Međunarodni dan žena i Dan mira u svijetu, i danas se žene nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce.
Od svake žene se očekuje da ispunjava više uloga. Da bude majka, supruga, kućanica, da doprinosi financijski kućanstvu, ali u isto vrijeme i da dopusti muškarcima da budu glavni. Ne priznaje nam se pravo na izbor u kojim se ulogama želimo ostvariti, ili nam se zamjera ako se u nekoj ulozi ne ostvarimo. Naročito ako se žena nije ostvarila kao majka, tada se njena vrijednost smanjuje u očima okoline, i ona se, u slučaju da ne želi roditi osuđuje, ili ako ne može zatrudnjeti, sažalijeva.
Malo je država koje se mogu pohvaliti da na čelu imaju predsjednice ili premijerke. Postotno jeste manji broj žena u politici, ali one koje se i angažiraju na tom polju, imaju manje šanse da dođu do izražaja i vodećih funkcija. Isto tako, većina svjetskog kapitala se nalazi u rukama muškaraca. Najbogatiji i najmoćniji ljudi na planeti su, uglavnom, muškarci. U poslovnom svijetu, iako se na izgled čini da su žene jednako plaćene i da imaju iste šanse kao muške kolege, ako uđemo samo malo dublje u analizu, vidjet ćemo da žene nemaju jednake šanse za napredovanje, da su manje plaćene i da ih je više na tržištu rada a manje zaposlenih. Izuzetak su sektori koji se inače smatraju ženskim, kao što su na primjer odgoj, obrazovanje i briga o djeci, ili njega starih i nemoćnih. Možemo slobodno reći da se sva moć nalazi u muškim rukama.
I u svijetu glamura i zabave, vlada trend gdje se prizna samo mlada, lijepa i zgodna žena. Mnoge slavne glumice nakon 40-te godine redatelji manje angažiraju. Nameće im se, u neku ruku prisila, da moraju zadržati mladost i ljepotu. Zamjera im se ako ne boje kosu i ne podvrgavaju estetskim zahvatima, dok se njihove muške kolege s prosijedom kosom i trbuščićem smatraju seksipilnim i šarmantnima.
Generalno, žene se u velikoj mjeri promatraju kao seksualni objekti kojima raspolažu muškarci i odlučuju o njihovoj sudbini.
Žene s invaliditetom
Kada su u pitanju žene s invaliditetom, tu stvari postaju još kompliciranije. Pored toga što su žene s invaliditetom izložene riziku od diskriminacije kao žene, tu su i diskriminacija i predrasude prema osobama s invaliditetom. Dakle, žene s invaliditetom se suočavaju s dvostrukom diskriminacijom.
Kao što sam već navela, veliki je pritisak na ženu i njen tjelesni izgled, a moramo priznati, da invaliditet u velikom broju slučajeva narušava standarde ljepote i mijenja tijelo. U zanimanjima gdje se kao bitan faktor postavlja i tjelesni izgled, žene s invaliditetom gotovo nemaju nikakve šanse.
Svaki invaliditet nameće neku različitost u odnosu na osobe bez invaliditeta, pa samim tim i razliku u mogućnosti ispunjavanja neke od uloga u društvu. U velikom postotku, u odnosu na žene bez invaliditeta, žene s invaliditetom se manje ostvare kao majke, kao poslovne žene, političarke, kao supruge, čak i kao kućanice… Posebno je to izraženo u našem društvu, gdje još uvijek postoje osobe s invaliditetom koje obitelj krije daleko od očiju javnosti. Te osobe su uglavnom žene. Oni su u malom broju, ali ih ne smijemo zaboraviti, i moramo im pružiti posebnu vrstu potpore.
Na žalost, kako se od žena s invaliditetom manje očekuje i manje traži, većina ih ima i nizak stupanj obrazovanja. Imaju manju potporu pri obrazovanju, a samim tim imaju i manje šanse pri zapošljavanju.
Često se zanemaruje i reproduktivno zdravlje žena s invaliditetom. Štoviše, ženu s invaliditetom tijekom života nitko ni ne usmjerava, ne educira i ne potiče u tom smjeru. Gotovo nitko ženama s invaliditetom ne priča o važnosti ginekoloških pregleda, seksualnom životu, spolno prenosivim bolestima i prevenciji trudnoće. Uvriježeno je mišljenje da žene s invaliditetom ni nemaju potrebu, ni pravo na emotivni i seksualni život. Na primjer, jako malo ginekoloških ambulanti ima podesivi stol kako bi se žena s invaliditetom mogla pregledati. Doživjela sam situaciju kada se ginekolog čudio što dolazim na pregled, i to još sama, bez pratnje, kao da nisam sposobna brinuti se sama o sebi i razumjeti o čemu priča. Iz navedenih razloga, u velikom broju slučajeva se kasno otkriju ozbiljne bolesti. Često se ne otkriju ni slučajevi seksualne zloupotrebe žena s invaliditetom, koja se dešava od strane zaposlenih po ustanovama u kojima borave, ili od strane muških članova obitelji. Uglavnom, tek ako dođe do neželjene trudnoće, situacija izlazi na vidjelo, a onda se okolina još smatra kompetentnom odlučiti u ženino ime smije li ili ne abortirati.
Žene s invaliditetom, su isto tako statistički gledano u manjem postotku ostvarene kao životni partneri u odnosu na muškarce s invaliditetom. Imaju manje prilike i ostvariti se u ulozi majke. Znam primjere gdje je majkama s invaliditetom oduzimana skrb nad djetetom, samo zato što imaju invaliditet, umjesto da im se pruži adekvatna potpora i da dijete raste uz majku.
Gotovo da nema žena s invaliditetom koje su na odgovornim funkcijama, čak i u udrugama osoba s invaliditetom. Žene s invaliditetom su u velikom broju financijski ovisne o drugim članovima primarne ili sekundarne obitelji. Ako i imaju primanja, često tim primanjima raspolažu drugi.
Bavila sam se tijekom dosadašnje karijere, između ostalog i politikom, i iskusila da se i tu glas žena s invaliditetom manje čuje i uvažava u odnosu na muške kolege s invaliditetom.
Zaključak ili što nam je činiti?
Iako stvari stoje kakve jesu, zapitajmo se zašto je to tako? Jesu li žene, a posebno žene s invaliditetom zaista manje sposobne i vrijedne ili nam višegodišnji, odnosno višestoljetni korijen problema leži u tome što se žene u našoj zemlji od najranije dobi odgajaju da budu dobre, poslušne, inertne i indolentne, pa nemaju ni svijest o tome da mogu, trebaju, zahtijevaju i zaslužuju više? Ne bih rekla da smo manje sposobne, inteligentne i da manje vrijedimo. Dapače, dokazano je na primjer da su djevojčice uglavnom bolje učenice od dječaka. Često se žene više i predanije trude na poslu. Samim tim, i žene s invaliditetom nisu lošije od drugih žena.
U našoj Udruzi sav teret posla i brige o zajednici uglavnom snose žene, iako je, opet, do nedavno, Udrugu pretežno vodilo muško društvo. Od početka godine direktorica je žena, i sigurna sam da će biti jednako dostojna te uloge kao i direktor prije nje. Iako na papiru žene i muškarci imaju ista prava i mogućnosti, u praksi je, kao što smo vidjeli ipak drugačije.
Sve ove žene koje vidite na slikama oko mene su uspješne u poslu, izgrađene osobnosti i visoko obrazovane žene s invaliditetom. Neke od njih su majke i supruge. One su moje prijateljice, i znam koliko je i njima i meni trebalo truda, upornosti i volje da savladamo sve prepreke i izgradimo svoje živote da bi bile ono što danas jesmo. Trebalo se suprotstaviti obitelji, okolini, uvjerenjima, predrasudama i diskriminaciji i doći do točke na kojoj se nalazimo.
Zbog toga se moramo truditi da prvenstveno mi kao žene, svojim primjerom dajemo snagu drugima i da pokažemo koliko vrijedimo. Mi žene s invaliditetom koje smo uspjele izgraditi svoj identitet i integritet, svoju osobnu i materijalnu neovisnost, moramo biti primjer i potpora drugim ženama s invaliditetom. Moramo im dati snagu da se bore. Pokazati im da to što nisu po standardima savršenog izgleda, da to što nisu u braku ili što ne mogu svojoj obitelji svakoga dana skuhati ručak i obaviti sve kućanske poslove, da to što nisu majke, ili uspješne poslovne žene, ne umanjuje njihovu vrijednost. Potaći ih da postanu svjesne svojih vrijednosti i stave naglasak na svoje vrline i sposobnosti. Da stave same sebe na prvo mjesto. Pokažimo djevojčicama s invaliditetom da su i one prekrasne žene, da imaju pravo na obrazovanje, na to da se dotjeraju, druže, zaljube, putuju, napreduju, da ostvare sve svoje snove ili bar daju sve od sebe da ih ostvare. Da imaju pravo na izbor i da mogu upravljati svojim životom. Isto tako, moramo pokazati društvu i svijetu svoje potencijale i vrijednosti.
Žene moraju raditi na samopouzdanju, pobuniti se trendovima i pokazati da nismo samo objekt, roba, ili netko koga će upotrijebiti po potrebi i u određenom roku. Dakle, ono što moramo mijenjati je ljudska svijest.
Svi smo mi došli na ovaj svijet s nekom misijom. Bar je tako moje mišljenje. Ne dozvolimo da nam iz straha od drugih ali i od sebe samih ta misija propadne. Duboko sam uvjerena da žene mogu spasiti svijet. Nije slučajnost što se isti dan obilježava Dan žena i Dan mira u svijetu. Mislim da je zaista 5 do 12 da to pokažemo i dokažemo.
Snježana Jolić
