IZVOR – POSI
Priopćenje povodom odluke ministra rada i mirovinskoga sustava o prenamijeni sredstva prikupljenih od poslodavaca zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom
Dana 8. svibnja 2020. godine u Narodnim novinama objavljena je odluka ministra rada i mirovinskoga sustava Josipa Alardovića kojom je promijenjena svrha prikupljenih sredstava novčane naknade uplaćivane do sada od strane poslodavaca zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Prema sadržaju donesene odluke, sredstva u iznosu od 150.000.000 kuna preusmjerena su u svrhu očuvanja radnih mjesta i zadržavanja radnika u zaposlenosti. Također, ranije u ožujku 2020. godine donesena je slična odluka kojom su u istu svrhu prenamijenjena sredstva u iznosu od 300.000.000 kn, što je ukupno 450.000.000 kuna prenamijenjenih sredstava prvobitno namijenjenih za osobe s invaliditetom.
Prema važećim propisima sredstva prikupljena u svrhu novčane naknade mogla su se koristiti isključivo za poticaje i programe zapošljavanja osoba s invaliditetom, a zakonskim izmjenama iz ožujka 2020. godine, koje su provedene po žurnom postupku i bez prethodno savjetovanja sa zainteresiranom javnosti, omogućena je alokacija sredstava u druge svrhe umjesto da su usmjerena osobama s invaliditetom, koje su također posebno pogođene izvanrednim okolnostima uzrokovanim pandemijom koronavirusa.
Argument Ministarstva rada i mirovinskoga sustava da su prenamijenjena neutrošena sredstva, samo po sebi nameće pitanje zašto onda do sada prikupljena namjenska sredstva u navedenom značajnom iznosu nisu bila prije i očito neće biti niti sada utrošena u cilju povećanja zapošljavanja osoba s invaliditetom, a što je prethodno bilo određeno i planirano brojnim strateškim dokumentima, kao i propisano zakonskim i podzakonskim propisima. Svjesni smo izvanrednih okolnosti u kojima živimo, međutim opravdano se nameće pitanje da li se tim sredstva moglo ranije omogućiti i potaknuti daljnje i veće zapošljavanje osoba s invaliditetom u svijetu rada istovremeno osiguravajući da osobe s invaliditetom s jedne strane na taj način mogu osigurati vlastitu egzistenciju, budu korisni članovi zajednica u kojima žive, a ne više biti usmjeravani u mjere socijalne zaštite te s druge strane da li je društvo moglo bolje i mudrije koristiti njihove preostale radne sposobnosti?
Iako se ova odluka opravdava potrebom očuvanja radnih mjesta, bojimo se da će dodatno otežati položaj osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, ali im otežati i sami pristup tržištu rada. Osobe s invaliditetom se najteže zapošljavaju, a ujedno su prve kojima se otkazuju ugovori o radu. Sredstva je trebalo usmjeriti pravovremeno za razvoj programa aktivnosti i mjera kojima bi se jačali kapaciteti i širio opseg profesionalne rehabilitacije, a s ciljem većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, ali i za uvođenje novih poticaja za kojima se itekako ukazala potreba.
Zaključno, ne možemo biti zadovoljni takvom odlukom jer to može biti uvod u praksu da će se kad god se procijeni neka nužna potreba, jednostavno „zagrabiti“ u taj nedovoljno iskorišteni bazen, dok s druge strane imamo razmjerno mali broj zaposlenih osoba s invaliditetom (njih ukupno oko 11.000 u odnosu na više od 200.000 osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi). Mišljenja smo da, ako je u situaciji ugroze opstanka radnih mjesta bilo nužno donijeti ovakvu odluku, valjalo je zakonom jasno ograničiti rok u kojemu je dopušteno takvo raspolaganje sredstvima, odnosno trebalo ju je definirati kao jednokratnu posudbu na određeni vremenski rok s jasno definiranim kriterijima o namjeni tih sredstava i ono što je osobito važno, znati koliki bi udio bio očuvanih radnih mjesta za osobe s invaliditetom.
